Lahor

Pisanje putopisa je poput još jednog putovanja, koje ovoga puta kreće iz središta duše, kroz saglasje, da se o doživljenim krajolicima i stiscima dlanova ljudi koje smo susreli, na pijadestal lepote ponovo uzdigne Njeno kraljevstvo. Reč. Izlazi tada iz nedara slobodno, a sve ono čime smo opasali naše ćutanje, poput brokatne haljine sklizne sa bedara.

Veličanstvenost tog trenutka, bliska je samo retkim posvećenicima.

Ponekad, dovoljno je da sećanja na neko putovanje, probude zanosni mirisi kutijice od žada, kupljene u nekom od bazara, do kojeg smo stigli samoinicijativno, sledeći prirodni impuls radoznalosti naših koraka.

Često, dogodi se da obris lica sa fotografije, vrati sećanja na tananost susreta sa očima neznanca. Reči koje nižemo prilika su da se još jednom oglednemo u tom pogledu, i zatreperimo od iskre, koja nenadano boji prostor u kom se nalazimo trenutno.

Zasenčeni svodovi neke komode sa uspomenama, tada postaju prozračni, uviđamo kobaltno plavu na platnu slike, koju nismo primetili u raskoši drugih boja, i radujemo se, onako bez razloga, nepatvorenoj lepoti doživljaja, koji poklanjamo sladostrasno, onima koji su hrabri da se otisnu u središte sebe.

Advertisements

Leave a Reply

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s